Topole i myco čudesa

Bilo je vruće i bilo je sušno ljeto, ali to svi znamo i nećemo vas ovoga puta daviti sa pričama o ljetnim težinama i preživljavanju ekstrema. Na kraju krajeva biljke su moćne i mogu podnjeti puno više nego što nam se ponekad čini. Treba učiti od njih.

U prošlom javljanju najavili smo mali zaokret prema nekim projektima koji su nam izmicali i prema uzgoju nešto više hrane. Obećali smo to sami sebi i zadovoljni smo smjerom u kojem smo krenuli.

U tom tonu nastala je i ovogodišnja fotopriča…

Nastavili smo i nastavljamo i sa rasadnikom, bavimo se i upoznajemo i sa nekim novim biljkama dok prolazimo kroz malu transformaciju - uspostavu nekih malo drugačijih ritmova i naglasaka. O tome ćemo malo više u nekom sljedećem javljanju.

Krenimo u šetnju šumom poznatom i nepoznatom…

U jesen 2024. pisali smo o našem nasadu kestena i o topolama koje ih okružuju. Tada je već bio zadnji čas da ih sigurno srušimo, a da pritom ne oštetimo stabla kestena koja rastu ispod i oko njih. Proletjele su dvije godine i topole koje jako brzo rastu postale su još deblje i još više i na mjestima su već ozbiljno zasjenjivale mlade kestene, a njihovo sigurno rušenje između kestena postalo je još zahtjevniji poduhvat.

Kesteni su u međuvremenu također super napredovali - proširili su i produžili svoje krošnje - te nam tako dodatno suzili manevarski prostor za sigurno rušenje. Topole su nam jako drage i ovo svejedno nije bila laka odluka. Zato smo ih u početku i ostavili da rastu i onda toliko odgađali rušenje. Par dana ranije na vjetrovit dan uživali smo još jednom u ambijentu koji su stvarale - u čarobnom šuštanju i treperenju lišća i njihovoj impozatnoj staturi. Pitali smo se iznova trebamo li to napraviti.

Većina kestena koje smo posadili izgleda stvarno vitalno i sada su to lijepa stabalca od 5-7 metara. Treba im dati priliku i više sunca. Topole i vrbe koje ih okružuju dale su im zaštitu i njima potreban šumski ambijent u prvim godinama života, ali sada je ipak došlo vrijeme za odluku i za ciljanu prorijedu. Ne brinite, nismo napravili golosječu, na cijelom terenu ima ih još dosta - rušili smo samo one koje su se previše preklapale sa kestenima. Kako prezicno rušenje ovako velikih stabala zasad nadilazi naše vještine baratanja sa motornom pilom u pomoć nam je priskočio prijatelj koji je baš vješt i iskusan u ovakvim poduhvatima.

Topole i vrbe su rano sukcesijska stabla koja su krećeg životnog vijeka i između ostalog pripremaju teren za ona koja dolaze poslije njih i koja računaju na dugovječnost. Kako smo u zadnjih par godina počeli primjećivati sve više mladih hrastova i poneki grab taj se slijed već počeo odvijati. Uz kestene koje smo sami posadili. Ova intervencija je ubrzavanje tog procesa. Neke od topola koje smo srušili su na dnu debla već bile zaražene gljivama i iako bi i u tom stanju mogle živjeti još godinama, pitanje je vremena kada bi se same srušile i otvorile prostor a kroz svoje raspadanje oslobodile nutrijente za ono što dolazi poslije njih.

Ciljanim rušenjem ubrzali smo taj proces, pritom maksmalno vodeći računa da sačuvamo sva mlada stabla ispod koja čekaju na svoju priliku. Odlučili smo se to napraviti u rujnu iz više razloga. Tada imamo nešto više vremena za ovakvu akciju, nije nam bilo bitno što je stablo u soku pošto ga ne namjeravamo koristiti za ogrjev (topola je slabo kalorična, gori kao papir, ali je odlična za potpalu, i manji dio ćemo svejedno iskorititi i za to), a pošto grane planiramo provući kroz sječkalicu zeleno lišće nam je samo plus u tom miksu. Sječku ćemo kasnije rasporediti oko kestena kao malč i kao dugotrajniji izvor nutrijenata.

Većinu srušenih debala odlučili smo ostaviti na mjestu na kojem su srušena kako bi se tamo s vremenom razgradila, ali taj smo proces odlučili pokušati malo usmjeriti. Nabavili smo drvene čepove prorasle micelijem Baršunaste panjevčice, Brestovače, Jablanovače i Shiitakea…

… te smo njima inokulirali srušena debla i neke od panjeva. Na slici -teglica sa drvenim čepovima/tiplama koje su već prorasle micelijem.

Rupe smo bušili aku bušilicom sa svrdlom za drvo ( fi-11) te smo potom tiple laganim udarcima malim čekićem nabijali u iste.

Odlučili smo se na rijeđi razmještaj rupa od preporučenog kako bi nam dostajalo tipli da inokuliramo čim više debala i panjeva. Cijela akcija je trajala par dana i uz već spomenutog u pomoć nam je svratilo još par prijatelja. Ovo se na kraju pretvorilo u pravi zajednički poduhvat, plodove kojeg ćemo, nadamo se, isto tako zajedno uživati.

Ne, ne, nismo već dočekali plodove naše ovogodišnje akcije. Za razliku od saprofitskih gljiva kojima smo inokulirali topole i na čije plodove ćemo morati još malo pričekati - ove simbiotske/mikorizalne su dočekale nas. Primjetili smo ih već i koju godinu ranije ali sporadično. Ove godine su baš eksplodirale. Na prvi dan ove akcije nabrali smo nekoliko ovakvih košara, a berba se u manjem obujmu nastavila i kroz sljedeće dane. Bilo je Dedeka (Leccinum) i za večeru i hrpu za sušenje.

Ove gljive su dijelom plod naše odluke da pustimo topole da rastu na ovom terenu. Teško je opisati koliko nas je ovo oduševilo. One su isto tako potvrda da mikorizalne mreže već funkcioniraju. I dok su neki od ovih dedeka uže vezani u topolu neke koje smo pronašli su više generalisti u sklapanju odnosa sa korijenovim sustavom - između ostalog i kestenovim. Možda sada treba napomenuti da je ovaj teren samo prije 17 godina još uvijek bio oranica - vjerojatno zasijana kukuruzom. Ne kažemo da ponekad ne treba negdje naći mjesto i za kukuruz, ali mi sada ovdje beremo šumske gljive i maštamo o kestenovom brašnu i orasima - možda i žirevima. I sretni smo zbog toga. Teren je idealan i za pašu koza, ali otom potom.

Ove godine smo odlučili malo više vremena odvojiti za uzgoj hrane za nas. Tako da smo osim našeg stalnog baznog vrta i rasadničarskih gredica započeli i novi vrt u kontekstu polja. Krumpir nam je super uspio ove godine, a na ovoj slici na rubovima krumpira možete vidjeti i mlade biljke buča…

… koje su kroz svibanj i lipanj uspjele toliko zabujati da im ni nikad sušniji ostatak ljeta nije uspio nimalo nauditi. Lijevo je dugačak red lubenica (manje sorte) i dinja u kojima smo uživali od sredine srpnja pa sve do početka rujna. Lubenice smo zalili možda dva-tri puta dok su bile manje biljke, kasnije nismo imali niti vremena niti vode (trebalo je spašavati druge stvari), i svejedno su super izrasle. Čisto da se razbije mit da lubenice treba stalno natapati. Nešto je i do sorti.

Posijali smo i posadili Blacktail Mountain (hvala Robinu na sjemenu), Sugar baby i neku svijetlozeleno-prugastu mini lubenicu koju smo kupili u dućanu godinu prije i sačuvali koštice. Sve tri su super narasle i bile baš ukusne. Za sljedeću godinu već imamo neki svoj miks. Sačuvali smo dosta sjemena pa nešto možemo i podijeliti ako nekoga bude zanimalo.

U istom kontekstu smo posadili i paradajz, luk i lovor višnju. A okušali smo se i sa malim kvadratom kukuruza. Posijali smo miks desetak sorti starinskog kukuruza, sa ciljem da nam se svi pomješaju i da nam to bude sjemenska baza za dalje. Biljke su super izrasle u prvoj fazi, ali ih je dva mjeseca suše zaustavilo u formiranju klipova i potpuno sparušilo. Malo smo i kasnili sa sjetvom, da je bilo sve na vrijeme možda bi bio i drugačiji rezultat. Dobili smo svega par malih klipova na par biljaka, ali i to je možda super baza za dalje jer sada imamo sjeme od biljaka koje su svejedno uspjele u teškim uvjetima.

Ovo je samo dio buča koje su nam izrasle ove godine. U uvjetima velike suše. Sve su uzgojene iz sjemena koje smo skupljali godinama iz buča koje bi uzgojili i koje su nam bile posebno lijepe i izrazito ukusne. Krenuli smo sa desetak sorti, a danas imamo neki svoj miks od kojih se neke izgledom pokažu dosta bliske početnim bučama, a neke su baš miks sorti, ali uglavnom su sve i dalje jako ukusne.

No vratimo se malo i u naš šumski vrt u kojem smo se ove godine ponovno prejedali voćem. Možda i više nego ikad pošto nas je potpuno zaobišao mraz. Prvo treba istaknuti pasji trn. Ove godine smo imali prvu obilniju berbu na našim grmovima. Na ovoj slici beremo raniju sortu Orange energy, koja je dozorila već sredinom srpnja. Kako su grmovi još uvijek manji bobice smo brali sa gromva ručno. Kasnije kad grmovi još zabujaju moguće je odrezati kompletne grane sa plodovima te ih staviti na dan-dva u zamrzivač, nakon čega se bobice samo otresu sa grana. Ujedno ih se tako i orezuje i vitalizira, a ako se određeni grmovi tako rotiraju na dvogodišnjoj bazi uvijek imate dovoljno plodova na jednogodišnjim granama. Više o nekim drugim detaljima vezanim uz uzgoj ove biljke pisat ćemo u budućnosti.

Dočekali smo i da nam prvi puta obilno rode i mlada stabla bistrica koje smo uzgojili iz sjemena i posadili prije nekih 7-8 godina. Plodovi su gotovo identični kao i na originalnim stablima od kojih smo uzeli koštice i stabla ne pokazuju nikakve znakove bolesti. Od kad smo prije par godina ciljano među njih postavili ove visoke air-prune gredice baš su zabujala. Dobivaju sav višak vode i hranjiva koje se slijevaju iz gredica dok mi kroz sezonu zaljevamo kestene, kakije i ostale sadnice koje u njima uzgajamo. Jednom kad se gredice raspadnu sva će bogata zemlja iz njih biti raspoređena oko ovih šljiva, dodatno ih nahraniti i biti supstrat za neke nove biljke sa kojima će šljive činiti zajednicu. Nema ništa bolje od toga nego kad jedan element poput ovih gredica ima više funkcija kroz vrijeme i prostor.

Prvi puta nam je rodio i Nashi. I baš smo oduševljeni. Ranije smo probali neki plod na koji smo naletili u dućanu - vjerojatno ubran nezrel - i bio je baš bezukusn i prazan. Kako smo i čitali da ljudi i nisu nešto oduševljeni nismo imali velika očekivanja. Ali ovo! Teško je opisati - izrazito sočan, sladak, sa ludim aromama koje podsjećaju na rum. Guštali smo u ovim plodovima! Ne znamo ime sorte, plemku smo dobili od prijatelja. Kalemili smo ga prije tri godine pod koru na odrezano deblo samonikle kruške promjera desetak cm. Zato je tako zabujao. Ove godine smo u proljeće na postranjske grane debla dodali i sortu Shinseiki koja je na glasu kao najukusnija pa ćemo ubuduće moći uspoređivati. Možda ispadne da je ova koja nam je rodila baš ta, a možda i nije - u tom sučaju mogli bi imati dvije super sorte. U svakom slučaju - Nashi! Tople preporuke!

Sorta Shinseiki koju smo dodali proljetos, dok na vrhu debla možete vidjeti srasle kaleme Nashija koji nam je rodio ove godine. Tamo negdje lijevo je i jedna grana viljamovke koja nam već rađa, a negdje dolje se krije i jedna grana tepke, ali nećemo o tome - haha. Izgledno je da će ovo stablo na kraju biti prepušteno Nashiju.

A dočekali smo i prve žižule. I jako nam se sviđaju.

Nije bilo mraza, evo i kiwija prvi put. Čekamo još da dozore i onda kreće degustacija… Ludilo!

Proljetos smo kalemili i dosta drugih biljaka. Nakon što smo savladali uzgoj duda iz reznica ove godine smo se okušali i sa kalemljenjem na već starija stabla. Ovo je primjer uspješnog cijepljenja pod koru na već debelom deblu stabla. Radi se o samoniklom dudu starom 12-13 godina koji uglavnom ima muške cvjetove i rijetko zametne neki plod. Kalemili smo ga sa plemkom duda izrazito ukusnog bijelog ploda.

Primjer srasle plemke kalemljene pod koru na nešto tanjoj grani. U ovom slučaju radi se o dudu crnog krupnog ploda koji smo pronašli u okolici.

Nabavili smo i neke super sorte žižula te ih uspješno kalemili na žižule koje smo prethodno sami uzgojili iz sjemena.

Ove godine odlučili smo i pošto poto naći vremena za jesensku sjetvu u vrtu. Sve je malo kasnilo jer vrućine dugo nisu jenjavale, ali sada sve napreduje i bit će to ok. Posijali smo i presadili hrpu zelenjave - salata, rikulu, raznih lisnatih keljeva, azijskih kupusnjača pa još jesenske cikle, daikona, crne rotkve, luka i ostalog. Što na baznom vrtu što u plasteniku. Čak nam i mahune upravo cvatu, ako mraz pričeka možda se još i s njima počastimo. Prošle godine obećali smo sami sebi da ne idemo u sljedeću zimu bez hrpe zelenjave i jesenskih rotkvi i repa i nismo to obećanje mogli prekršiti.

Azijske kupusnjače i mali Grom u inspekciji…

Cikla posijana krajem kolovoza, na jednoj od gredica koje se nalaze dublje u šumskom vrtu, već se lijepo debeli. Ova sjenila sa strane su privremena zaštita od pataka koje su isto željne svježe zelenjave nakon suhog ljeta.

I za kraj jedna prekrasna poluspontana jestivo-ljekovita zajednica u kojoj smo uživali i mi i oprašivači dobar dio proljeća i ljeta. Galega officinalis - ždraljevina, Stachys affinis - kineska artičoka, i prekrasni bujni primjerci trputca. Galegu smo sami uveli u naše okruženje prije dosta godina i onda nam je skoro nestala dok se patke nisu pozabavile puževima, sada se vratila i jača je nego ikad. Trputac svi znate, a ako ne znate, vrijeme je da se upoznate. Dok je Stachys affinis biljka koju obožavaju oprašivači, a uz to ima jestive gomolje. Napokon smo je nabavili i upoznajemo se s njom zadnje dvije godine. Kao i sa dosta drugih biljaka o kojima ćemo pisati više u budućnosti i za koje se nadamo da ćemo ih moći podijeliti i sa vama.