Pernati prijatelji i životni ciklusi

Godina je bila zahtjevna, teško je držati isti ritam iz godine u godinu. Mijenjaju se aktivnosti kroz godišnja doba, ali jedini mini predah koji imamo je dva-tri tjedna u siječnju kad su još uvijek duge noći, a vani je ipak sve barem malo smrznuto. Već krajem siječnja kreće prvo uzimanje reznica za početak zakorijenjivanja, a nedugo poslije toga i prva sjetva sjemenki koje smo stratificirali tu zimu, većina višegodišnjih biljaka (stabla, grmovi i ostalo) kreće sa klijanjem dosta rano. Ako uzmemo u obzir da se kroz cijeli studeni i prosinac dešava primopredaja biljaka i da se nastavlja ponovno od početka veljače pa do kraja travnja nemamo baš nekog vremena za kontemplaciju i osvrt iliti zaključak prošle sezone.

Sve se pretvara u jedan neprekidni krug. I tako već 5-6 godina. Kruženje je dobra stvar, puno bolja putanja od nećeg pravocrtnog/linearnog. Ali da se i to kruženje ne bi lagano pretvorilo u neku ravnu liniju treba stvari sagledati i u kontekstu ciklusa. Sada imamo osjećaj da jesmo na kraju jednog ciklusa i da treba malo reorganizirati stvari i odlučiti se za izmijenjenu kružnu putanju.

Ove godine pratio nas je osjećaj da smo u raskoraku i izvan ritma, da stalno kasnimo 2-3 tjedna sa svime. Dosta je tome kumovalo i čudnjikavo proljeće sa puno kiše i nagli skok u ljeto u lipnju sa onom brutalnom pržionom i sušom u lipnju. Pošto smo na kraju uspjeli uzgojiti hrpu prekrasnih sadnica i uz to puno povrća za sebe i nije tomu bilo baš tako već se u dobroj mjeri radi i o nekom subjektivnom osjećaju umora. Koji možda proizlazi i iz visokih kriterija koje imamo prema onome što radimo ali i iz objektivne situacije gdje nam neke stvari koje bi voljeli više pogurati realno izmiču. Ove godine nismo baš imali vremena da sebi sadimo biljke i da napravimo neki pomak u realizaciji vizije šumskog vrta i ostalih ideja, a i neki mali zahvati na kući i ostaloj infrastrukturi koji bi nam olakšali život su stavljeni na čekanje zbog nedostatka energije.

Vjerojatno novi ciklus podrazumijeva oslobađanje nešto više vremena za uzgoj hrane za vlastite potrebe i započinjanje novih poduhvata u tom i srodnim smjerovima. Sigurno nastavljamo sa rasadnikom, ali uz neke promjene koji ni nama još nisu potpuno jasne, ali koje će se sigurno iskristalizirati s vremenom i donjeti novu energiju u sve što radimo.

Uz sve to (ili baš zbog toga) ovo ljeto nam je bilo obilježeno i sa puno neočekivanih pridošlica u dvorištu, ali više o tome i svemu ostalom u fotopriči koja slijedi...

P.S. Ove godine fotopriča je malo drugačija. Ako ste prvi puta zavirili na našu stranicu i želite vidjeti više o ambijentu rasadnika/šumskog vrta/vrta u kojem sve ovo stvaramo i načinima na koji razmnožavamo biljke pogledajte i neke od ranijih postova od proših godina.

Krenimo sa kokama pošto su nam poprilično obilježile ovo ljeto… U proljeće smo odlučili obnoviti jato kokoši pošto smo ove zime ostali na svega par starih nesilica. Ovog puta odlučili smo se na ove bijele i grahoraste pasmine koje su na glasu kao otpornije i sa divljijim instinktima. To se ubrzo pokazalo istinitim. Nakon početnih par dana privikavanja u kokošinjcu pustili smo ih van i više ih cijelo ljeto nismo dobili unutra. Prvih par dana unosili smo ih u kokošinjac, a one su se svake večeri pomicale sve više u krošnju ovog duda. Na kraju smo ih pustili da guštaju i da vidimo kako će to funkcionirati. U nekom času dud je bio pun kokoši - velikih i malih. Bili smo uvjereni da smo uslikali neke fotke, ali na kraju ispada da imamo samo ovu na prečki od samog početka.

Nakon nekog vremena primjetili smo da fali i koka i jaja. Nismo se brinuli da im se nešto desilo pošto noću nismo čuli nikakvu graju. S vremenom smo ih pronalazili kako sjede skrivene negdje u džungli po dvorištu, a jaja na toplom ispod njih. Imamo osjećaj da im je upravo taj džunglasti ambijent dodatno probudio majčinske instinkte iako su sve bile prilično mlade.

Pustili bi ih da sjede. Već bi pomalo i zaboravili na njih, a onda bi se samo jednog dana pojavilo ovakvo šareno, preslatko jato malih bumblastih pilića. U početku smo malo gledali što i kako, ali odlučili smo ih pustiti da odrastaju kako su se i rodili - vani, pod nadzorom mame za koju smo bili uvjereni da zna što radi. Nismo ih ništa posebno dohranjivali (tu i tamo bi im dali usitnjeno povrće) jeli su skupa sa ostalim kokama i u stopu slijedili mamu koja im je čeprkala zemlju u potrazi za dodatnom hranom.

Grahoraste koke su prve krenule sjediti. Za bijele nam se u početku činilo da i nemaju taj instinkt, ali su nas brzo razuvjerile. Čak smo kasnije primjetili da možda i malo dulje ostaju sa pilićima kad porastu.

Ova fotografija nastala je nakon obilnog ljetnog pljuska. Koke mame formiraju kišobran, a mališani se stisnu ispod na suho i toplo. Ako se previše smoče dok su ovako mali to može biti fatalno za njih. Primjetili bi jednu ili dvije situacije u kojima su se iz nekog razloga previše smočili, pothladili se i ubrzo uginuli. Uglavnom se to ne bi dešavalo, a ako bi ipak primjetili nešto slično, nakon kiše, unjeli bi pilića na suho i toplo gdje bi mu se kroz par sati vratila snaga te bi ga odnjeli natrag do ekipe.

Imali smo i situaciju gdje su ove dvije grahoraste koke odlučile zajedno sjediti na jajima. Nakon što su se pilići izlegli jedno mjesec ili dva nisu se odvajale jedna od druge i od pilića, a kretnje su im bile doslovno potpuno sinkronizirane. Urnebesno… :)

Ovo je zadnji, jesenski val bumbli se nešto starijjim pilićima (već tinejdžerima), od sredine ljeta, u pozadini…

Čini se da su odrasle kokoši na stablu prilično sigurne od predatora. Prvi problem sa tvorom/lasicom imali smo kad su grahoraste mame odlučile da su im pilići sada dosta veliki i da se mogu skupa s njom vratiti na stablo. U početku su bili malo zbunjeni, ali brzo su našli način da se i oni popnu gore slijedeći mamin zov. Nakon dvije ili tri večeri oko ponoći smo čuli vani graju, svi su sletjeli sa duda, i otkrili smo tvora/lasicu koji je vjerojatno sa jednim pilićem šmugnuo ispod korva garaže. Tu noć smo imali akciju hvatanja pilića po dvorištu i spremanja u kokošinjac kao i par narednih dana dok i ih nismo priviknuli da sami ulaze. Zanimljivo je da nismo primjetili nijedan pokušaj napada na odraslu kokoš dok je bila na zemlji sa pilićima dovoljno malim da ostanu skriveni ispod nje. Osim tvora/lasice naučili smo da i štakori vrebaju male piliće, ali samo u sumrak u kokošinjcu pa smo morali držati disciplinu ztvaranja istog odmah nakon što pilići i koke uđu unutra.

Tu nije kraj sa pričom o pernatim prijateljima. Čak i nešto prije kokoši, u rano ljeto, i patke su odlučile biti mame. Tu je u startu priča nešto malo kompliciranija pošto je odjednom dosta njih odlučilo sjesti na jaja, ali u šumskom vrtu koji nije ograđen i gdje ne bi dugo preživjele prije nego ih lisica nanjuši. Nakon što smo primjetili da se ne vraćaju spavati u svoje prenoćište trebalo nam je nekoliko dana da ih skupimo i to uglavnom u zoru kad su ipak izlazile iz svojih divljih skrovišta u potrazi za malo hrane i vode. Inače bi ih bilo skoro pa nemoguće pronaći. Nakon što smo ih odvojili od dviljih gnijezda sa jajima samo su neke odlučile ponovno pokušati. One koje jesu su u tome i uspjele.

Pačići su puno robusniji od pilića čim se izlegu. I već nakon dan-dva počinju trčati okolo i skakati u lonce sa vodom. Mama više slijedi njih i kvače za upozorenje nego oni nju. Nakon tjedan-dva to je već ludilo. Po cijele dane samo trče okolo i love sve moguće inskete. Nezaustavljivi su, pravi banditi… :)

I sad si zamislite kako je bilo ovoj staroj koki nesilici koja je po prvi put u životu (u odmakloj dobi) sjedila na jajima i uspješno donjela na svijet ovih šest pačića. Sama je odabrala sjesti na pačja jaja. Možda su joj se činila tako lijepa i velika. Ovdje im vjerojatno pokušava objasniti da bi se ipak trebali malo smiriti i da nije baš normalno da se pilići kupaju u lavorima sa vodom. :) Kako god, bila im je super mama i koliko god oni pičili svoj pačji film dugo su bili s njom i uredno spavali pod njom u kokošinjcu. A i ona se činila zadovoljnom.

Inače ludo je iskustvo imati patke integrirane u vrt/šumski vrt. Boraviti i raditi tamo dok one idu svojim poslom. U godinu dana su srezale populaciju puževa do toga da ih samo sporadično primjećujemo. Do tada je situacija uz sve naše napore poprimala kataklizmičme razmjere. Ovo je prva sezone u kojoj nismo morali provodili tjedne i tjedne u vrtu navečer sa svjetiljkom i škarama. Mada smo se i tog perioda počeli prisjećati sa određenom nostalgijom. Neka noćna bića i dešavanja vjerojatno nikada ne bi upoznali da nije bilo tako.

Patke u vrtu svakako iziskuju i određene adaptacije. Prošle godine smo ostali bez svih keljeva, koji su nam jako bitni za zimske mjesece. Ove godine keljeve i slične kulture koje patke obožavaju posebno smo grupirali te ćemo taj dio vrta morati nekako ograditi prije nego ih ponovno pustimo u taj prostor. Od prijateljice smo dobili i sortu kelja jako visokog i uspravnog rasta koji je kultiviran i da ima veću stabilnost pa se ne izvrće pod svojom težinom. Ova sorta bi mogla naći svoje mjesto i na patkama dostupnim lokacijama pošto im listovi neće biti dohvatljivi. To je eksperiment za sljedeću sezonu.

Puno zeljastih višegodišnih biljaka tek je sad dobilo priliku da se uhvati i izrazi u potpunosti. Do sada su samo jedva preživljavale uz svo naše nastojanje da ih obranimo. Dobar primjer za to su i ove šparoge koje bi nam puževi kosili čim bi izašle iz zemlje, a sada su dobile priliku bujati čak i u ovakvom - prilično divljem i nepokošenom ambijentu,.

I ove godine smo imali klupu ispred kuće gdje smo startali razna stabla i grmove iz sjemena, a kojima treba više pažnje u početku pa da nam budu na oku. Kiwiji sa desne strane su nam se ove godine baš razrasli tako da više nećemo smjeti odgađati formiranje neke trajne pergole za njih. Jasenovi kolci su dali svoje.

Tri vrste kakija u ranoj fazi života - uzgojene iz sjemena . Lijevo je Azijski Kaki (Diospyrus kaki), u sredini Američki Kaki (Diospyros virginiana) ,a desno Dragun (Diospyros lotus)

Svake godine trudimo se po prvi puta razmnožiti neke nove biljke. Ove je godine na red, između ostalih, došla i žižula. Nismo očekivali ovakav prirast u jednoj sezoni biljke uzgojene iz sjemena, a posebno nas je iznenadilo da su neke od žižula već ove godine imale cvjetove.

A po prvi puta uspjeli smo i obilnije razmnožiti sečuanski papar. Za to smo morali dočekati vlastito sjeme, ranije bi dobili samo poneku biljku iz hrpe sjemena. Tako da vam ove godine možemo ponuditi sadnice.

Odvažili smo se i po prvi puta cijepiti kakije. Kako smo daleko od nekih majstora što se tiče cijepljenja, a kaki spada u teže vrste po tom pitanju, super smo zadovoljni sa prvim pokušajem. Oko 60 posto cijepova nam se primilio i u tom broju skoro pa sve sorte čije plemke smo nabavili. Uz neke poznatije sorte nabavili smo i plemke nekih manje poznatih, a nama super zanimljivih kakija… Plemke su zabujale već prve godine i sadnice su spremne za sadnju. Sada samo moramo pronaći nove prostore u šumskom vrtu.

Plemke smo cijepili na dvogodišnje jake biljke Draguna (Diospyrus lotus). Koristili smo tehniku cijepljenja pod koru…

…i na rascjep… Možda ne izgleda tako elegantno, ali je super iskalusiralo i plemka je zabujala…

… još jedna fotka cijepa na rascjep - ovaj cijep izgleda malo elegantnije. Korisitili smo i neku modificiranu bočnu varijantu rascjepa koju smo smislili u tom trenutku. Sve tri varijante su bile podjednako uspješne. Cijepili smo na otvorenom, na gredici, početkom svibnja kad su se dovoljno digle temperature. Treba raditi relativno brzo - plemka i podloga brzo oksidiraju jednom kad su zarezani. Mi nismo bili prespori, ali ni blizu toliko brzi kao kakvi majstori i svejedno je ovo bilo prilično uspješno. Mi smo oduševljeni, tako da vas možemo ohrabriti da probate čak i ako ste relativni početnik. Bitna je samo koncentracija. Čak i ako vas ubijaju komarci dok to izvodite. :)

Kako zbog kiša u proljeće i velikih vručina u lipnju nismo uspjeli presaditi sve biljke neke su dočekale i srpanj prije nego su posađene na gredice. U slučaju ovih smokvi sa već snažnim prirastom pribjegli smo ispiranju kompletnog substrarta sa vodom kako bi ih mogli odvojiti i prepikirati bez oštećivanja već robusnog korijenovog sustava. Uspješno smo to izveli i uz tjedan-dva zasjenjivanja biljke su se uspješno primile i ostvarile snažan prirast do kraja sezone.

Isti slučaj je bio i sa ovim dudovima. Radi se o reznicama zakorijenjenim u miksu pijeska i perlita.

Bila bi šteta ne spomenuti ribizle. Broj grmova koje smo posadili posvuda sada sigurno premašuje stotinu. Uvijek pouzdano rode, ali ove godine im je izgleda baš sve pasalo. Bila je to prava gozba.

Po prvi puta su nam obilno rodili i grmovi pasjeg trna. Čak i oni za koje smo već strahovali da nemaju kompatiblne oprašivače.

Sečuanski papar također hvata sve veći zamah…

A uz svilenicu, koja se nakon popuštanja pritiska puževa vratila u punom sjaju - lijepo vas pozdravljamo za ovaj put…